Danski jezik (ISO 639-3: dan) jezik je istočnoskandinavske podskupine u sjevernogermanskoj skupini germanskih jezika kojim govori otprilike šest milijuna ljudi. Najbliži mu je švedski jezik, osobito skonski dijalekt, ali imao je i velik utjecaj na pravopis norveškoga, koji mu je drugi najsrodniji jezik.
Govori se u Danskoj, ali također i u njemačkoj pokrajini Schleswig-Holstein (dan. Sydslesvig) te na Grenlandu i na Farskim otocima, mjestima gdje je danski službeni jezik uz grenlandski i ferojski zasebno. Manjim je dijelom zastupljen i na Islandu,[1] gdje se uči kao obavezan strani jezik u školama. Sveukupno ima oko 6 milijuna govornika prema podatcima iz 2019. godine.
Po gramatičkom ustrojstvu i rječniku najbliži je norveškom standardu bokmål, što je posljedica dugotrajne državne zajednice u obliku Danske-Norveške te prethodeće Kalmarske unije.
Danski se razvio iz pranordijskoga jezika, čiji su prvi poznati runski natpisi nastali još u 3. stoljeću, zbog čega se danski jezik tog doba nije znatno razlikovao od švedskoga, norveškoga i islandskoga. Značajne promjene u jeziku nastale su tek u vikinškom razdoblju (otprilike 800. – 1050.).
Povijesno gledano, danski je jezik prošao tri glavne razvojne faze. Tako razlikujemo:
- starodanski (800. – 1100.)
- srednjodanski (1100. – 1500.)
- suvremeni danski jezik (1500. – danas)
Najveći utjecaj na danski jezik imao je donjonjemački za vrijeme Hanze (ponajviše u 14. i 15. stoljeću),[2][3][4] posebice zbog toga što je, vjeruje se, značajan dio kraljeva kasnog srednjeg vijeka govorio donjonjemački kao materinski jezik, bez ikakvoga znanja danskoga, poput dinastije Oldenburga, koji su u dansku monarhiju ušli krunidbom Kristijana I. 1449. godine. Iz upravo je tog razloga donjonjemački bio i drugi službeni jezik Danske-Norveške uz danski.[2]
Danski pravopis se, unatoč manjku usklađenosti, isprva orijentirao prema prijevodima Biblije, poglavito prijevodom Christierna Pedersena iz 16. stoljeća, a službeni standard nije postojao do 1872. godine, kada je objavljen prvi službeni pravopis danskoga.[5] Kasnije se reformama u 19. i 20. stoljeću pokušalo riješiti problem arhaičnog načina pisanja, osobito kako bi se danski približio švedskome pravopisu.
Posljednja značajna pravopisna reforma u Danskoj provedena je 1948., kada se veliko početno slovo za opće imenice zamijenilo malim (čime njemački postaje jedini germanski jezik s tom praksom) te se umjesto slova <aa> uvelo slovo <å>. Ipak, upotreba <aa> zadržala se u prezimenima (npr. Vestergaard ili Kierkegaard) te u imenima nekih gradova (Aalborg, Aarhus, Aabenraa), unatoč tomu što se često koristi i <å> (Ålborg, Århus itd.). Razlike u izgovoru u tim slučajevima nema.
Također je došlo i do promjene u pisanju kombinacija slova <ld> i <nd>, koje su zamijenjene s <ll> i <nn> zbog sličnosti nekih riječi i lakšeg razlikovanja. Tako se, na primjer, modalni glagol ville (ranije vilde – „htjeti”) sada razlikuje od pridjeva vilde (hrv. „divlji”), a modalni glagol kunne (ranije kunde – „moći”) od imenice kunde (hrv. „klijent, kupac”).
Godine 1955. osnovan je Danski jezični odbor (dan. Dansk Sprognævn),[6] koji je pravopisni standard zabilježio u Retskrivningsordbogen (dosl. „Rječnik pravopisa”) i uspostavio Zakon o pravopisu (dan. Retskrivningsloven) koji se uzdržava i danas.[7][8]
Danski se jezik može podijeliti na nekoliko glavnih dijalekata:
- Jysk (hrv. „jutlandski”) – na poluotoku Jyllandu
- Ømål (hrv. „otočni govor”) – dijalekt na Sjællandu, Fynu i otocima istočno od Malog Belta
- Østdansk (hrv. „istočnodanski”) – bornholmski dijalekt (otok Bornholm) i skonski dijalekt na jugu Švedske (de facto i dijalekt švedskoga)
Izgovor danskog jezika razlikuje se od regije do regije u Danskoj, a ovisi i o društvenom okruženju. Tradicionalnih narječja je sve manje te oni postupno ustupaju mjesto urbanom danskom jeziku.
U danskim narječjima nalaze se jedan, dva ili tri gramatička roda, ovisno o području.
Treći gramatički rod je među njima gotovo u potpunosti nestao. Na otoku Zelandu (dan. Sjælland) je prelazak na dvorodni sustav tek novija jezična inovacija. Jednim članom, zajedničkim, služe se u Zapadnojutlandskom (dan. Vestjysk) dijalektu, u zapadnom dijelu poluotoka Jyllanda.
Društveno uvjetovane razlike najizraženije su u Kopenhagenu, gdje još uvijek postoje jasne podjele između tzv. visokokopenhaškog (dan. Højkøbenhavnsk) i niskokopenhaškog (dan. Lavkøbenhavnsk) izgovora.
Na Farskim otocima (fer. Føroyar, dan. Færøerne) postoji poseban oblik danskog jezika, tzv. gøtudanskt (hrv. „Gøta-danski”) ili ulični danski koji se razvio pod jakim utjecajem ferojskog jezika.
Konačno, mnoge etničke manjine u državi imaju izgovore koji se razlikuju od standardnog danskog jezika, takozvane etnolekte.
Danski jezik koristi latinično pismo s dodatkom slova <æ, ø, å>.
Abeceda se sastoji od 29 slova, od čega je samoglasnika 9 (podebljani), a suglasnika 20:
velika slova
|
A
|
B
|
C
|
D
|
E
|
F
|
G
|
H
|
I
|
J
|
K
|
L
|
M
|
N
|
O
|
P
|
Q
|
R
|
S
|
T
|
U
|
V
|
W
|
X
|
Y
|
Z
|
Æ
|
Ø
|
Å
|
mala slova
|
a
|
b
|
c
|
d
|
e
|
f
|
g
|
h
|
i
|
j
|
k
|
l
|
m
|
n
|
o
|
p
|
q
|
r
|
s
|
t
|
u
|
v
|
w
|
x
|
y
|
z
|
æ
|
ø
|
å
|
1
|
2
|
3
|
4
|
5
|
6
|
7
|
8
|
9
|
10
|
11
|
12
|
15
|
20
|
21
|
30
|
40
|
50
|
100
|
1000
|
1 000 000
|
en/et
|
to
|
tre
|
fire
|
fem
|
seks
|
syv
|
otte
|
ni
|
ti
|
elleve
|
tolv
|
femten
|
tyve
|
enogtyve
|
tredive
|
fyrre
|
halvtreds
|
hundred
|
tusind
|
million
|
U danskom numeričkom sustavu desetice i jedinice brojeva iznad 20 u govornom se obliku izgovaraju obrnuto. Takav se sustav vidi na primjeru broja 21, enogtyve, doslovno „jedan i dvadeset”. Slične konstrukcije postoje u njemačkom, nizozemskom, nekim varijantama norveškog, slovenskom, arapskom te afrikaansu, kao i u arhaičnom engleskom jeziku.
Brojka halvanden znači 1½ (doslovno "pola drugog/druge, što podrazumijeva "jedan plus pola drugog/druge"). Brojke halvtredje (2½) i halvfjerde (3½) zastarjeli su oblici, međutim i dalje u upotrebi u tzv. vigezimalnom (vicezimalnom) brojnom sustavu. Sličan je primjer vremenske oznake, poput u klokken halv fem, doslovno „pola pet sati”, što je u stvari četiri i pol sata.
Zanimljiv detalj u danskom jeziku je činjenica da su brojevi od 40 do 90 zasnovani na vigezimalnom sistemu koji je prije također bio u upotrebi u norveškom i švedskom. To znači da se 20 koristi kao osnova brojanja. Tres (skraćeno za tre-sinds-tyve što znači „tri puta dvadeset”) je šezdeset, dok halvtreds (skraćeno za halvtredje-sinds-tyve, doslovno „pola trećeg puta dvadeset”, 2½ × 20) znači pedeset.
U suvremenome danskome jeziku, četrdeset je fyrre, što dolazi od originalnog fyrretyve (proizlazi iz starodanskog fyritiughu, u prijevodu „četiri desetice”), a danas se koristi samo u iznimno formalnim strukturama ili u humoristične svrhe.
Broj pedesettri (53) je treoghalvtreds iz sada zastarjelog treoghalvtredsindstyve, dok je pedeset treći treoghalvtredsindstyvende.
Konstrukcija rednih brojeva
1.
|
2.
|
3.
|
4.
|
5.
|
6.
|
7.
|
8.
|
9.
|
10.
|
11.
|
12.
|
15.
|
20.
|
21.
|
30.
|
31.
|
første
|
anden
|
tredje
|
fjerde
|
femte
|
sjette
|
syvende
|
ottende
|
niende
|
tiende
|
ellevte
|
tolvte
|
femtende
|
tyvende
|
enogtyvende
|
tredivte
|
enogtredivte
|
ali:
40.
|
41.
|
50.
|
60.
|
70.
|
80.
|
90.
|
100.
|
fyrretyvende
|
enogfyrretyvende
|
halvtredsindstyvende
|
tresindstyvende
|
halvfjerdsindstyvende
|
firsindstyvende
|
halvfemsindstyvende
|
hundrede
|
Kao i mnogi jezici, osobito germanski, danski jezik ima dva stupnja određenosti, a ima upravo kao i ostali skandinavski jezici ima i dva roda: zajednički i srednji.
Neodređeni oblici članova su en i et, identični broju jedan te sukladno tomu primjenjivi samo na jedninu, dok su kod određenog člana to den i det za jedninu te de za množinu. Bez obzira na određenost, rodovi se razlikuju prema nastavku -n za zajednički rod, nastao stapanjem muškoga i ženskoga, i nastavku -t za srednji.