Dragi don Damire!
Zanima me kako Crkva gleda na homoseksualne osobe. Znam da u Bibliji piše kako "ne valja lijegati muškarac s muškarcem niti žena sa ženom", ali seksualnost nije nešto na što možemo utjecati. Bog nas je stvorio savršene i sve nas voli (pa tako i homoseksualne osobe). Gleda li Crkva na homoseksualnost kao na (neizlječivu) bolest ili kao grijeh ili kao nešto treće?

Poštovana,

Crkva nema neku medicinsku teoriju o nastanku homoseksualnosti. Često je geneza te sklonosti vrlo komplicirana i ovisi od slučaja do slučaja. Ono što Crkva prosuđuje su pak homoseksualni čini, koje promatra u sklopu cjelovitog gledanja na ljudsku spolnost. Kako Crkva smatra da se spolnost u punini može ostvariti tek u stabilnoj zajednici ljubavi koja je otvorena životu, ona inzistira na sakramentalnom braku kao kontekstu u kojem ljudska spolnost nalazi svoj potpuni smisao. Crkva se uvijek zalaže za to da njeni vjernici teže što većem savršenstvu, zato ne može podržavati ništa što odudara od tog ideala, pa tako ni homoseksualne čine. Ipak, trebamo uvijek znati da osobe koje imaju takve sklonosti nikada ne smijemo diskriminirat zbog nje. Oni su jednako kao i svi drugi djeca Božja te zaslužuju jednaku, pa i veću, pastoralnu pažnju i skrb. Katekizam Katoličke Crkve daje nam dobro polazište za razmišljanje o homoseksualnosti:

2357 Homoseksualnost označava odnose između muškaraca ili žena koji osjećaju spolnu privlačnost, isključivu ili pretežitu, prema osobama istoga spola. Očituje se u vrlo različitim oblicima kroz vjekove i u različitim kulturama. Njezin psihički nastanak ostaje velikim dijelom neprotumačiv. Oslanjajući se na Sveto pismo, koje ih prikazuje kao teško izopačenje. Predaja je uvijek tvrdila da su "čini homoseksualni u sebi neuredni".

Protive se naravnom zakonu. Oni spolni čin zatvaraju daru života. Ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Ni u kojem slučaju ne mogu biti odobreni. 

2358 Nemali broj muškaraca i žena pokazuju duboke homoseksualne težnje. Ne biraju oni svoje homoseksualno stanje; ono za većinu njih predstavlja kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije. Te su osobe pozvane da u svom životu ostvare Božju volju, i ako su kršćani, da sa žrtvom Gospodinova Križa sjedine poteškoće koje mogu susresti uslijed svojega stanja. 

2359 Homoseksualne osobe pozvane su na čistoću. Krepostima ovladavanja sobom, odgojiteljicama nutarnje slobode, kadšto uz potporu nesebična prijateljstva, molitvom i sakramentalnom milošću, one se mogu i moraju, postupno i odlučno, približiti kršćanskom savršenstvu. 

Potrebno je razlikovati homoseksualnu sklonost od homoseksualnih čina. Dok Crkva tvrdi da homoseksualne osobe zbog kušnja u kojima se nalaze treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću, ona ostaje pri nauku da se homoseksualni čini ne mogu opravdati. Razlog tome je što se protive naravnom zakonu i spolni čin zatvaraju daru života te ne proizlaze iz prave čuvstvene i spolne komplementarnosti. Prema tome, homoseksualne osobe su pozvane na život u čistoći.

BTB,

don Damir

Da li homoseksualna osoba može milošću Božjom postati heteroseksualna, tj. da li homoseksualna osoba može "ozdraviti"? 

Katekizam Katoličke Crkve o homoseksualnosti kaže da njezin psihički nastanak još uvijek ostaje velikim dijelom neprotumačiv. (br. 2357) Ni znanstvenici se u potpunosti ne slažu oko toga što sve može utjecati na nastanak homoseksualnosti. A s obzirom na to da nije moguće postaviti jasnu dijagnozu, ne može se ni precizno govoriti o načinu liječenja.

Psihološka istraživanja su pokazala da u nekim slučajevima homoseksualnost nastaje kao posljedica ranog razvoja ličnosti pojedinca. Zbog neadekvatne uloge oca ili majke, trauma proživljenih u djetinjstvu i sl., moguće je da neke osobe razviju jaču privrženost prema osobama istoga spola koja se manifestira i na planu spolnosti. Ukoliko se radi o takvom slučaju rane traume vrlo je vjerojatno da se psihoterapijom takvo stanje može promijeniti. Tada se zapravo i ne govorimo o „promjeni“ koliko o „povratku“ u stanje ekvilibrija (ravnoteže) koje je nekada ranije narušeno. No s druge strane, postoji i određeni broj osoba koje za sebe tvrde da nisu imale nikakvih problema u razvoju, ali da i dalje osjećaju isključivu privlačnost prema osobama istoga spola. Kao što sam rekao, mehanizmi nastanka tog stanja još uvijek nisu dovoljno poznati, tako da ni Crkva ne može mjerodavno govoriti o tome kakvi sve slučajevi postoje i kako se prema njima odnositi s psihološkog aspekta.

Ipak, vjerujem da se ništa ne može napraviti „na silu“. Nažalost, događa se da neki mladi ljudi zbog svog homoseksualnog stanja i stalnih pritisaka počine samoubojstvo. Takvo što je nedopustiva tragedija. Ako neka osoba ima homoseksualne sklonosti, barem u Crkvi bi trebala nailaziti na „poštivanje, suosjećanje i obazrivost“ (usp. Katekizam, br. 2358). Tako će moći slobodnije i „bez grča“ analizirati svoje stanje i svoje sklonosti. A ako nakon primijeti da posjeduje određene fiksacije ili frustracije koje joj predstavljaju prepreku u emocionalnoj percepciji osoba suprotnog spola, ništa ne priječi da zamoli stručnu pomoć. Molitva i sakramenti tu također mogu pomoći jer osoba tako uči promatrati svoje postupke i u odnosu na transcendentalnu dimenziju.

U sklopu Katoličke Crkve u Americi djeluje i poseban apostolat za osobe s takvim sklonostima s puno duljim iskustvom i mnoštvom informativnih materijala koji možeš pogledati na stranici: http://www.couragerc.net/

BTB,

Don Damir